U Državnom arhivu u Rijeci prikazana je odlična izložba o povijesti vinarstva u Liburniji. Izložba je rezultat velikog istraživanja koje je napravila Zorica Manojlović sa suradnicima i daje uvid u prošlost vinarstva, vinogradarstva i podrumarstva na području Rijeke i okolice.
Liburnijom se smatra istočna obala Istre od Preluka do Brseča, kojega obilježava brdovit krajolik i niz starih gradova i kaštela, a tradicionalno je povezana s Kastavštinom u jednu cjelinu. Šuma, tlo i more bili su vjekovima izvor gospodarstva, a najviše se uzgajala vinova loza. Slovenski putopisac Johann Weichard Valvasor u svom djelu Slava Vojvodine Kranjske iz 1689. godine ističe kastavsko, mošćeničko i veprinačko tlo koje, iako tvrdo i stjenovito, daje zdravo i ukusno vino. Kraj je blagoslovljen vinom, njime teče „plemenita grožđana krv“. I ima ga u izobilju!
Oko Mošćenica „grozdovi rode u izobilju“, a zbog ugodnog okoliša gospodari kraja riječki isusovci su uredili ljetnikovac s posebno lijepim i velikim vinogradom koji dobro rodi. Veprinački kraj je također bogat kvalitrtnim vinom, kao i kraj oko Lovrana, dok su oko augustinske opatije sv. Jakova plodni vinogradi s „dobrim bobicama grožđa“. U vrijeme procesije Kastavaca, opat im daje kurha i vina. I Volosko i Brseč se spominju kao krajevi bogati vinovom lozom.
Dragutin Hirc u svom putopisu „Hrvatsko primorje 1891.“ penje se prema Veprincu i Učki kroz vinograde, a u Lovranskoj Dragi susreo je vinara koji mu je tumačio kako uzgaja lozu i koje su sorte. Ovo je važan podatak jer nam daje niz imena: Mejsko grožđe, Crni teran, Bieli terbijan, Crni Bašćan, Biela i Crna šupljina, Crveni Lovrišinar, Biela divjaka, Bieli Brajkovac, Sladkiš, Jačetićevo groždje, Maroschino. Sve je to Hirc lijepo promatrao iz svog lječilišta u Opatiji.
U feudalno doba se vino plaćalo i vraćalo dugove. Vinski podrumi gospodara bili su puni, kapetani su u njihovo ime nadzirali izvršavanje podavanja podložnika kao i kako se uzgajaju vinogradi. Obveza vinske desetine, pravila vinotočja i prodaje vina bila su pravno uređivana i zapisivana, o čemu svjedoče dokumenti u arhivu nastali između 15. i 18. stoljeća.
U 19. stoljeću su kotarska, pokrajinska i državna tijela preuzela nadležnost nadzora i upravljanja vinarstvom. U Istri se osnivaju vinske institucije i tijela, povjerenstva, agrarna vijeća, konzorciji, poljoprivredni zavodi, državni podrumi i lokalni vinogradari. Znanstveni pristup vinarstvu raste, a potrošnja još i više dolaskom željeznice u Rijeku, kada Opatija i Lovran postaju lječilišta i turistička odredišta. Izložba prikazuje dokumentaciju iz tog razdoblja.
Burni početak 20. stoljeća, podjela zemlje na talijansku i jugoslavensku upravu, donijelo je razlike u gospodarenju vinogradarstvom, ali ipak su lokalne općine imale najviše uvida u provođenje odluka iz ministarstava. Vlasti su rješenje za filokserom uništene vinograde vidjeli u uzgoju stolnog grožđa, obnovi vinograda američkim lozama, promidžbi istarskih vina, obrazovanju domaćih ljudi, uspostavi državnih rasadnika. Sukladno turističkim potrebama, stolno grožđe se promicalo nizom manifestacija i akcija koje su isticale prehrambene i zdravstvene vrijednosti tog voća.
Država je štitila kvalitetu i cijenu vina, a u Opatiji se otvara vinoteka po uzoru na talijanske gradove. Još 1938. godine preko 900 prijavljenih proizvođača grožđa živi na području Kastavštine, no nakon Drugog svjetskog rata vinogradi su izumirali, a vinogradarstvo nestajalo kao temelj života. Uz brajde i nekoliko trsova za osobne potrebe ostaje tradicija utkana u lokalni identitet i suvremenu kulturu.
Fotografije: Državni arhiv Rijeka
Comments